Otvoreno...
Mogla bi se zaustaviti i pretvarati se kao da ništa nisam rekla,kao da ništa nisam napisala,kao da ništa od onoga što se dešava u svijetu(a krivo je,nepravedno) i u mome životu nema veze s vama,ali ima i to jeko puno...Zapamtite sve dok su ove stranice tako nadohvat vašim očima i rukama,toliko dugo je pisanje otvoreno.Ja sam željela da se sazna istina,ja sam željela pisati o svojoj tjeskobi,o željama,nemogućnostima...Ja nakon pet godina čujem njegov glasić,ponavljam njegovo ime i plačem...Ja se mučim,jer ne znam drugačije,jer ne znam kako krenuti dalje...nitko mi to nije pokazao.Dan danas tupo gledam u vrata i razmišljam kako bi bilo drugačije da sam imala ljubavi,potpore,razumjevanja,ma...da mi je makar netko pružio ruku sve bi danas bilo drugačije.Danas bi moj sin imao nepunih pet godina,a ja ne bi bila to što jesam.Nevidljiva za druge...Više ništa ne očekujem.Danas jedino što imam je moj muž.Je li on to "zaslužio" ili ne,nema,naravno nikakve veze.Takava je bila sudbina i ja kad sam ga vidjela znala sam da je on taj za mene.Otkrila sam na što sve čovjek može biti spreman,a to znači na sve.Na uzvišene želje,na odsutnost ponosa,na vjerovanja i postupke,koji su mi se kod drugih ljudi činili besmislenima sve do trenutka kada sam im se i ja pridružila...i ne znajući,još više me je povezalo sa svijetom.Pusa svima i puno ljubavi od ladybird24 |
Da si ti ovdje nikad ne bi pisala...
Okrenula sam svoj život molitvi...Okrenula sam svoj život glazbi...Danas jedino kad pjevam,osjećam ga blizu,tako blizu da bi voljela da pjesma traje zauvijek kako ne bi morala otvoriti oči i prihvatiti da je prošao još jedan dan u ovih nesretnih pet godina.Danas znam da moram živjeti,ali još uvijek nisam sigurna iz kojeg me to razloga Bog drži na životu...Sada je svibanj...2005 godina...Ujutro mi se zna dogoditi da se probudim,a da ne pomislim istog trena na svog sina.Pomisao da bi ponovo mogla uživati u "malim životnim radostima", u razgovoru s prijateljima,odlasku u kino,ili u dobroj većeri više me toliko ne užasava.Na trenutak sam ispunjena velikim mirom,istim onakvim kakav osjećam dok pjevam,jer tada mi je blizu.Ne mogu ulaziti u detalje,jer bi to bilo prebolno za mene,čak je i sada,ali pišem,jer da je on tu ja ne bi pisala...ja bi ga voljela i živjela bi za njega...Ovako živim za sebe,iako sam u braku,moj muž me ne razumije i ne voli da pričam o tome.On kaže da to pripada prošlosti,a da se od prošlosti ne živi.Shvaćam da se te riječi odnose na nešto već jako daleko i znam da nikad neću biti shvaćena,zato i nakon pet godina,ja živim još i danas s tim,ali sama.Pusa svima i puno ljubavi od ladybird24 |
Anđele čuvaru...
Danas sam sigurna da nikada u mome životu ništa nije bilo važnije,ništa važnije od toga da sam "te" uspijela sačuvati...Što sam sve "ispustila" iz ruku i na kraju je ostala praznina koju "nikad i nitko" neće ispuniti.Podrijetlo svoje praznine mogu zahvaliti svojoj davnoj prošlosti,koju nažalost više ne mogu promijeniti,ali ne mogu zahvaliti nikome ko mi ju je donio u život jer su smatrali da je to najbolje za mene.Danas bi mogla svim tim ljudima reći "poserem vam se se na ono što mi je donijelo najbolje"!!! Uništili ste mi život i nikad niste rekli da vam je žao zbog toga,kao što vam ni ja to nikad nisam oprostila i nikad neću.U početku mi je bilo svejedno jesam li živa ili mrtva.Boljelo me cijelo tijelo.Rado bi bila iščupala tu bol,ali bila je posvuda.Čeznula sam za tim da nešto pođe po krivu,da se razbolim i umrem,jednostavno nestanem.Preko dana sam namjerno,neprestance bila zaokupljena s bilo kakvim poslovima,glupostima,jer da sam na sekundu stala prijetila mi je opasnost da se izgubim,odlutam i počnem misliti na najgore.Pomišljala bi na alkohol,drogu,padala bi u teške depresije...Budila sam se usred noći,pa ostajala budna sve do jutra,nesposobna razmišljati o bilo čemu.Željela sam utonuti u san,no čim bi zatvorila oči vidjela bi svoje nerođeno dijete,tako malo i sičušno kako mi umire,a ja sam bespomoćna i ne mogu ništa,ništa,ništa,ništa,ništa...!!!Željela sam prisiliti sadašnjost da postane prošlost,za sreću otvorena prošlost.Pusa svima i puno ljubavi od ladybird24 |
Jedina istinska sreća je ona koje smo svjesni dok ju proživljavamo
Što zapravo nama ženama znači pisati?Što znači pisati dnevnik,napisati pjesmu?Napisati onu jednu rečenicu koju će od 100% čovjećanstva,shvatiti jedan čovjek...Cilj je pronaći riječi koje točno opisuju što osječam...onu živu stvarnost.Pisanje ionako ne može izraziti "snagu i bol" istinskog života.Ne postoji "niža,manje vrijedna" istina.Sve što se dogodilo,ma kako god se osječali,ima pravo i zaslužuje da se o tome piše.Pisanje je potrebno da bi pomoglo,da bi utješilo.Za razliku od života,od pisanja ne možete očekivati ništa,svejedno,slova su sredstvo da izdržite tugu,slova vam pružaju nadu onda kada je zapravo nema.Ponekad mislim da bi mi trebalo cijelo čovjećanstvo kako bi se osjećala cijelom.Upravo zbog toga "JA" pišem,zbog toga nedostatka...Prošlo je pet godina,a ja za "svoju situaciju" nemam nijedne riječi koja bi opisala ono što osjećam,koja bi pomogla da ikad zaboravim zašto pišem...Da sam u tom periodu bila ikad istinski shvaćena,možda nikad ne bi bila prisiljena pisati o tome.Čak i sada...kad se sjetim počnem ubrzano disati,srce mi počne ubrzano kucati,mozak mi zablokira i osjetim strah da nikad neću moći pustiti taj "gadan trenutak" da počiva u miru.Teško mi je podijeliti to najintimnije iskustvo tako javno,strah me da ću prekoračiti granicu...ili da neću izdržati do kraja...ili ako krenem u tako neukusne pojedinosti da ću zauvijek uništiti žensku tajnovitost.Ne mogu više moram prekinuti.Puno pusa i ljubavi svima od ladybird24 |
Dobrodosla u svijet zivih...
Da sam kupila(kao sto sam nekad znala kad bi odlucila pisat dnevnik)naljepsu biljeznicu ovo bi bila moja prva stranica...Nekad davno mi je bilo grozno na samu pomisao da bi netko zavirio u moj privatni svijet...svijet mojih razmišljanja.Najcesce bi otvarala svoj svijet u trenutku kad bi bila sama,usamljena,neshvacena,razocarana...jednom rijecju u depresiji.Kad sam bila tinederka,mislila sam da je to najgore razdoblje,najosjetljivije...u tim trenucima dnevnik bi mi bio najbolji prijatelj kad bi bile u pitanju moje emocije.U danasnje vrijeme sam mislila da vise nikad necu morat imat "tu svoju biljeznicu" jer napokon imam nekog ko ce me rezumijet,podrzat,savjetovat,shvatit...No,nije to bas tako.Cak i danas osjecam bar pola sto sam osjecala i onda kad sam bila tinederka.Svoj blog sam nazvala "molitva".Zasto?Zato sto htijela ja to sebi priznat ili ne,Uvijek spominjem Boga i molitvu u kojoj nalazim utjehu kada mi je nema tko dati.Npr:kad sam nesretna kazem "pomozi mi Boze",kad sam sretna kazem "hvala ti boze".Ponekad pomaze,ponekad ne,ali lakse je.Jucer sam prvi put saznala za ovu stranicu,necete vjerovat,ali otkrio mi ju je moj muz.U tom trenutku sam pomislila "ma ne,necu vodit svoj dnevnik i to na taj nacin da svi citaju."No,onda sam krenula u istrazivanje i otvorila sam par tudih "listova" kako bi ja to nazvala i bilo mi je jako tesko kad sam procitala koliko ima tuznih ljudi,zaljubljenih,neuzvracenih ljubavi,tuznih napisanih pjesama.Zaista mi je grozno,jer svima nama treba ljubavi da bi opstali,treba nam neka svijestlost,nada,vjera sto ce nas nositi u iduci dan.Mozda je nekome to blesavo,ali ja bez ljubavi ne bi mogla funcionirati nikada.To bi bilo kao da zivim bez jedne ruke ili noge ili slijepa ili osakacena.No,dobro.Necu odmah prvu stranicu ispisat tugom,pa ako nista drugo ipak je danas nakon silnih kisa,svanulo sunce.Onda sam naisla na Gospodju "love&marriage" i tako je simpaticna.Nasmijala sam se do suza i procitala puno korisnih informacija o ljubavi,braku,muzevima i sl.Pa,eto tako sam i ja odlucila uploviti u drustvo srceplovaca,umjetnika,pjesnika,tuznih i sretnih ljudi...Do iduceg puta,sve vas voli vasa ladybird24.Pusa. |
| svibanj, 2005 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv